Starozavjetni katehizis
Knjiga izlaska
Knjiga izlaska
"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."
----------------------------------------------
"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.
Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.
U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.
----------------------------------------------
"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.
Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.
Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.
Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.
To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.
Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.
Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.
Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.
Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.
14.9 Mb
15:56 min.
"Nije faraon taj poslat sa neba kao sušto zlo koje postoji samo zato da bi maltretirao Jevreje. Naprotiv, i faraon, misirski car, samo je čovjek slobodan da učini šta želi, taman koliko i Jevreji. Međutim, za razliku od svojih prethodnika, ovaj je po svome karakteru, kao čovjek bio netrpeljiv i tiranski raspoložen prema strancima u svojoj zemlji.
Taj njegov lični i slobodno odabrani šovinizam prema Jevrejima koji je kao vladar širio među ostalim Egipćanima, Gospod jednostavno nije spriječio. Dopustio ga je. I u tom smislu se može reći da je faraon zajedno sa ostalim Egipćanima postao sredstvo ostvarenja davno rečenoga obećanja o povratku Jevreja u obećanu zemlju.
A da opet ne možemo reći kako Gospod nije volio Egipćane i kako ih je koristio kao puko oruđe, vidjećemo kasnije, kada će naredni faraon puno puta biti u prilici da se nakon ovih početnih i monstruoznih represija pokaje i ostavi na miru narod Izrailjev, ali on to opet, po izboru njegove sopstvene volje neće htjeti. ..."
14.9 Mb
15:57 min.
"Mi smo vidjeli još od stvaranja čovjeka da je Božiji odnos prema njemu odnos ljubavi i povjerenja. Taj odnos predstavlja prirodno normalno stanje za sve što je od Boga stvoreno pa i za samoga čovjeka. Mislim da nema čovjeka koji ovu istinu ne osjeća duboko u svome srcu kao najveću.
Na Božijoj ljubavi i povjerenju mi smo stvoreni i postojimo. I kao dobri roditelj, koji nas vodi kroz život, Gospod očekuje da i mi prema njemu imamo isti odnos. U tome je smisao onoga Hristovoga "Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe". Time se objašnjava onaj Hristov poziv Petru da dođe za njim po vodi i onaj prekor nakon njegovog straha i potapanja "Malovjerni, zašto posumnja?". Sad se možemo prisjetiti i onog Avramovog izlaska iz zemlje svojih predaka i odlaska za Gospodom na neviđeno, u nepoznato - to je bio akt ljubavi i povjerenja koji Gospod očekuje od svakoga od nas.
...Međutim, vidjeli smo da su putevi te ljubavi i povjerenja istovremeno i putevi iskušenja, putevi neprestane borbe sa onim sebičnim, nepovjerljivim, samoljubivim u nama, prisutnim u nama još od stvaranja, još od rajskoga vrta. Prisutnim, jer smo stvoreni kao slobodni, a ne kao robovi ili roboti nečega, makar to bila i Božija ljubav. Možemo da ne volimo onoga i da ne vjerujemo onome koji nas je stvorio iz nebića i koji nas voli.
...Zato nas sve neprestano iskušava u ovom prolaznom i privremenom domu, da bi u onom vječnom, onom pravom domu živjeli bez trunke sumnje i trunke mržnje, ako to mi sami budemo htjeli. Stvar je našega pristanka, našeg "Avramovskog izlaska iz stare zemlje" na vječni poziv, koji traje do posljednje sekunde našega života. I nikad nije kasno dok nas god Bog drži žive."
15.6 Mb
16:36 min.
"Bog ne izbavlja Jevreje tako što se obraća čitavom narodu, masi ljudi, već budući i sam ličnost, Gospod izdvaja ispred te mase jednu ličnost koja će voditi, koja će ostalima biti živi i konkretan primjer mogućnosti, načina svetosti ljudskoga života.
Gospod ne posvećuje na neki magičan i bezličan način sve pojedince u masi naroda, na jedan mah. On to ne čini, ne zato što to ne može, već radi tako da ne povrijedi ljudsku slobodu. Izabira prvoga, ne po pameti ili ljepoti, već po pravednosti i pobožnosti, izabira ga i stavlja naprijed kao obrazac za kojim se može slobodno krenuti. Stavlja čovjeka kao sliku samoga sebe, da bi ljude na bogoljublje naveo kroz čovjekoljublje. Da bi to uopšte bila ljubav, a ne neka nedokučiva mistika, ponaosobni i neobjašnjivi kontakt sa Tvorcem.
Tako će kasnije i svoga Sina, Bog Otac načiniti jednim od ljudi. Tako će mnoge narode obratiti, ne momentalnim prosvećenjem širokih masa, nekakvom demokratijom, već kroz apostola Pavla, bugarskog kneza Borisa Mihajla, svetoga Savu srpskoga, svetoga kneza ruskoga Vladimira, svetog Petra Cetinjskog, i tako dalje."
15.4 Mb
16:49 min.
Naravno, istorija čovječanstva i istorija našega naroda znaju za pobožne i blagovjerne zemaljske vladare. Ali, prepuno je bilo onih koje je politička moć nadmoćala i zemaljska vlast podvlastila. Sujetnom čovjeku koji ima upravu na ljudima i koji se sam osjeća bogom u odnosu na ostale, teško je objasniti da postoji neko iznad njega.
...
Vlast nad prirodom ima njen Tvorac. Gospod Bog je stvorio prirodu i prirodne zakone. Njegovom voljom oni postoje i djeluju. Priroda i prirodni zakoni su Božije imanje i u vlasti su Njegove volje. Dosta često čovjek, biće stvoreno da upravlja Gospodnjim imanjem, to jest čitavom tvorevinom, zaboravlja na to pa misli da je ili on, ili ta priroda, vrhovna stvarnost iznad koje nema ništa.
Problem izlaska Jevreja iz Egipta, i faraonove dozvole, nije samo pitanje političko, pitanje ljudskih prava. Već prije svega sukob dva duhovna svijeta: jednog faraonvog koji iznad sebe ne vidi Boga ni Upravitelja, i drugog jevrejskog, poklonjenja Avramovog, kome je obećana Božija blizina i Božije prisustvo, vječno Božije društvo i zajednica.
18.1 Mb
19:51 min.
"...Ako se čitajući starozavjetni zapis o izlasku Jevreja, gnušamo i grozimo nad smrću egipatskih prvijenaca, treba da znamo razliku među slikama Staroga zavjeta. Kada Božiji narod izlazi iz ropstva, to nije samo detalj narodne istorije, već Božiji pravednik i miljenik koji se zaželio oslobođenja i Obećane zemlje, izlazi iz ropstva grijehu, tijelu i strastima. Istina Novoga zavjeta kaže nam da je svaki čovjek, svako ljudsko biće, oslikan u starozavjetnom Izrailju. Najstrašniji mogući prizor smrti i uništenja, pomor svih potomaka i prvih rodova, predstavlja znak koji nam govori kakvu zemlju, koju oblast napušta pravednik, izabranik kada se vraća Bogu. To je istina koji se odnosi na svakoga čovjeka koji se od grešnoga života okreće Bogu. Povratak Bogu jeste povratak životu, a odlazak iz carstva smrti, iz zemlje gdje sve umire najstrašnijom smrću.
...Vječno praznovanje ovoga događaja, kao što vidimo, ne služi samo radi sjećanja na veličanstvenost i značaj prošloga, već kao i predukus budućeg istovjetnog postupanja Božijega promisla. Sin Božiji, Jagnje besprekorno koje uzima grijehe svijeta, žrtvuje se. Svojom krvlju i vaskrsenjem izbavlja od smrti. Kako kaže vaskršnja pjesma: "Smrću smrt razruši". I daje nam potom neprestano Tijelo svoje i Krv na život vječni. Pa kao što starozavjetna Pasha nije bilo samo sjećanje na prošlo, tako ni naša Liturgija nije prosto sjećanje na Hristovo stradanje, već predokušanje budućega vječnoga Carstva Nebeskog. ..."
15.1 Mb
16:37 min.
"...Faraonov strah pred Gospodom bio je samo privremenoga karaktera, dok je trajalo ono veliko stradanje egipatskih prvenaca i dok ni sam nije znao hoće li i on stradati te noći. Zato je onako povikao Jevrejima: "Izlazite brzo iz moje zemlje jer svi izgibosmo".
Ali ubrzo, nanovo je proradila vlastodržačka računica kod njega i njegove svite: "Šta učinismo? Pustismo Jevreje, izgubismo najamnike i radnu snagu." Zato se brzo organizovaše i krenuše u potjeru za njima.
Nakon privremenoga straha i pokoravanja Gospodu, Egipćani su se ponijeli ovozemaljskom logikom, onom bogoboračkom mišlju koja ne računa ni na Božije prisustvo makar bilo i tako očigledno kao u slučaju čuda i pokora koje je Gospod pustio na Egipat.
Pored toga, u faraonu vidimo divan primjer našega ponašanja, istovjetne logike koja svkoga od nas vodi dobrim djelima naših života. Uglavnom smo spremni na molitvu i službu Bogu kada se ugroze neke naše zamisli i planovi, zdravlje ili život, karijera nas ili nekoga od naših. Umjesto da služimo Bogu stalno, kao što Bog neprekidno služi nama, od jutra do mraka, od rođenja do smrti, pri svakom trenutku našega života brine o nama, i po smrti u njegovim smo rukama, dakle umjesto da uzvraćamo istom mjerom ili bar približno, mi se Boga sjetimo u bolestima, nevoljama i mukama, u onim momentima ustvari, kada nas Bog podsjeća da mu se već dugo i od srca nijesmo javili.
Ovde još zapažamo i slabu vjeru kod Jevreja koji isto tako videći već mnoga čuda izbavljenja učinjena u njihovo ime, nijesu u sebi izgradili dovoljnu mjeru povjerenja u Boga, uzdanja u Njega, nego čim su ugledali faraonovu vojsku, pokolebaše se i protestvovaše Mojseju buneći se što su uopšte izlazili iz Egipta. Tu vidimo da je njihova logika bliska faraonovoj: ona se ne obazire mnogo na Gospoda i žali za pređašnjim stanjem i robovanjem u Misiru.
12.8 Mb
14:01 min.
...Kako to i kada, mi sami pojedinačno, postajemo nalik starozavjetnom Izrailju? Život većine od nas odvija se ili se odvijao u potpunom robovanju našim strastima, tjelesnim potrebama. To ropstvo, duhovno ropstvo, ogleda se u našem nezaustavljivom porivu da udovoljimo svakoj našoj tjelesnoj želji, svakoj našoj najmanjoj sujeti. I ne samo da ne možemo a da ne odgovorimo porivima beskrajnoga najedanja, opijanja, sumnjičenja, osuđivanja, laganja, samoisticanja, odnosa prema ljudskim bićima suprotnog pola koje diktira naša ostrašćenost a ne ljubav prema čovjeku, već čitavim svojim životom postajemo poslušnici želja našega tijela, i sve svoje sile bacamo na to da se što bolje pripremimo za sledeću hranu, za što ljepšu hranu, za sledeću laž, za što vještiju laž, za sledeću osudu drugoga, što snažniju osudu i sledeću razvratnu misao ili postupak još primamljiviju i još različitiju od prethodne.
Ovim robujemo poput Jevreja u Egiptu. A ako nam se desi da skrenemo pažnju na duhovnu istinu, duhovni faraon nalaže još teži rad, tj. još veći razvrat, laž i nezasitost, kako se ne bi zamarali i nervirali pitanjima odgovornosti, istine, poštenja i prave ljubavi prema drugome.
Iz takvog robovanja tijelu i prohtjevima čula, stomaka i krvi, čovjek se izvlači činom vjere. Najprije vjere u postojanje nekakve druge realnosti, nekog drugačijeg načina života, neke slobode u Zemlji Obećanoj. Svako od nas poput Jevreja u Egiptu, tj. poput Mojseja, dobije, ne jednom u životu, poziv za izlazak iz duhovnog robovanja svome tijelu i svojoj sujeti. Taj poziv svako od nas dobija direktno od Gospoda, kroz neki događaj, nečiju riječ, nečiji postupak ili nešto zapisano.
16.1 Mb
17:09 min.
...(blagodarenje) je prije svega znak velike duhovne zrelosti i pažnje, koja se naravno čini iskreno i od srca.
Neko će reći: "lako je Judejima bilo da pjevaju i blagodare, kada se sve završilo, i Egipćani katastrofalno poraženi pred njihovim očima", tj. lako je vjerovati i pjevati Bogu kada sve ide u korist tvojih interesa. Ali vidjeli smo - upravo je obrnuto. Faraon se bojao Boga samo dok je trajala opasnost. Čim je prošla, zaboravio je strah pred Gospodom. Konstatovali smo da je to opštečovječanski manir, prepoznatljiv u svima nama. U navodnom dobru, kada sve ide kako mi zamišljamo, čovjek se po tromosti svoje gordosti i svojih strasti, teško sjeća da postoji neko iznad njega.
Osjećaj, pomisao, da stvari idu dobro, i da nema nikakvih problema, predstavlja jedno od najvećih duhovnih iskušenja za čovjeka. Jer malo je ljudi koji tada kažu "Gospod mi daje dobro, Bog mi pomaže", već misle "Ide meni dobro, ja pobjeđujem i uspijevam". Zato je blagodarenje izraz duhovnoga trijumfa, dokaz da je čovjek svim svojim bićem uvjeren u Božije postojanje i Božije vođenje njegovoga života. Blagodarenje je najljepši način da mi ljudi proslavimo Boga jer njime izražavamo stav da su povoljnosti i sreća u ovome životu dokaz postojanja Boga, a ne povod da mi o sebi mislimo kao da smo bogovi, kao o onima koji u potpunosti vladaju situacijom.
Blagodarenjem izražavamo našu svijest o tome da sve dobre stvari koje nam se dese u ovome životu nemaju svrhu same u sebi, nego su sredstva koja nas okrepljuju i vode konačnome spasenju, približavanju Božijem društvu i blizini. Iskreno blagodarenje zna da mi ne živimo ovaj život samo zato da bi imali uspješnu karijeru, porodični život bez trzavica i sa zdravim porodom, da bi bezbroj puta ozdravljali nakon bolesti, za dlaku izbjegavali sigurnu smrt u opasnim situacijama, da bi sticali ugled i materijalna dobra za život, već da su svi ti detalji privremene okolnosti prolaznoga života kojima nam Gospod, kada ih podari, pruža blagu roditeljsku ruku uzvođenja ka životu neprolaznom, ka neprolaznim dobrima.
14.6 Mb
16:01 min.
...Možda ćemo se začuditi kako to da nemaju smirenja pred svim što se desilo, kako nemaju oči i uši da vide i čuju da se njima dešava nešto izuzetno. Otkud usred svega toga veličanstvenoga misle na svoje najniže potrebe. Kako im bar sada poslije toliko čuda nije jasno da su u društvu najvećega i najjačega i da će sve biti u redu, i da će u svemu biti podmireni, samo ako mu poklone svoje povjerenje.
Ali jevrejska je vjera kolebljiva. Takva je vjera većine nas. Ako smo se ponekad i uvjerili u nesumnjivo Božije prisustvo, to za nas nije bio znak postojanja neke realnosti veće i važnije od ove. To nam nije reklo da nam samo Božije javljanje, njegovo dolaženje do nas, ukazuje i obavezuje nas na mišljenje i pripremanje za to nešto više, nešto drugačije. Naprotiv, mi slijepo vjerujemo jedino u onaj svijet koji konstruišu naše strasti i naša sujeta. A ako nam se nešto iznad, "nekakav" Bog, ponekad i javi, makar u najvećoj sili i slavi, to je vjerovatno da bi pospješio i olakšao naš život na zemlji, a nikako da bi nas obavijestio i skrenuo našu pažnju na život iz koga on dolazi.
Zato - divno je Božije čudo razdvajanje mora Crvenoga, divan je ognjeni oblak koji u mraku ide pred njima, silna je smrt i potop naših neprijatelja, ali Bože, šta je sad ovo? U pustinjni nema hrane. Više mi ništa ne odgovara, hoću nazad u Misir, tamo bih barem mogao zadovoljiti glad koja me trenutno muči.
...
Rastojanje od Crvenoga mora, tj. krštenja do zemlje obećane, tj. Carstva Nebeskoga, rastojanje prekriveno pustinjom i gunđanjem, jeste život nas krštenih koji Krst i Crkvu odbacujemo i zaboravljamo, nas nazovi vjernih koji svome bratu a kamoli Bogu ne vjerujemo.
15.1 Mb
16:06 min.
Ova, po formi naizgled naivna biblijska priča, po kojoj je društvena, sudska, upravna struktura jevrejskoga naroda nastala iz razloga da se Mojsej ne bi umorio ako sve sporove bude sam rješavao, iznosi nam jednu veliku istinu. A to je da struktura i poredak ovozemaljskih uređenja i carstava, potiču od Božanskog poretka, da su ih Božiji pravednici poput Jotora i Mojseja osnovali i začeli.
To dalje znači da strukture državnog i društvenog zakonodavstva, budući da su Božanskog porijekla, gube svoj smisao, sa dobra se okreću na zlo, ako padnu u ruke bezbožnih vladara i vladara koji se bore protiv Boga.
19 Mb
20:49 min.
Šta je ono po čemu inače i bez pomoći Svetog Pisma, mi ljudi prepoznajemo i osjećamo ljubav drugih? Kada osjetimo da nas neko uvažava, da poštuje i primjećuje našu posebnost i osobenost, kada nekome nijesmo jednaki sa svima ostalima, nego smo nekako posebni. Eto isto tako Bog Mojseju sada objavljuje svoju ljubav prema Izraijljskom narodu.
.....
Nama savremena viđenja ljubavi, pa čak i razmišljanja o ljubavi Božijoj na talasu raznorodnog omladinskog bunta, hipi pokreta ovoga vijeka, teorije o ljudskim pravima, više se vezuju za načelo apsolutnosti slobodnoga izbora, svetinju slobodne čovjekove volje i slobodu njegovoga djelovanja. Međutim Gospod Bog na ovom biblijskom mjestu, upravo nakon što je Jevrejima objeavio svoju ljubav prema njima, sada se pojavljuje u gustome oblaku, grmi, zapovjeda, nalaže postupke očišćenja i posta, kako bi se njegov ljubljeni narod pripremio za susret sa njim.
Bezobavezna ljubav koju mladi ljudi danas grade među sobom, sa parolom puput "neću da se vezujem", "brak uništava ljubav", "branim svoje ja" i tome slično, zasnovana je na temelju postojanja jedne jedine svetinje - sopstvenoga ja mladih pojedinaca. Ljubav koju ovdje Bog obznanjuje čovječanstvu pretpostavlja drugu svetinju, ne samo Boga kao najvećeg među svima, nego drugoga uopšte. Nisam svetinja ja, nego je svetinja drugi i njegova ličnost.
.....
Princip je ljubavi koji Gospod ovde počinje objavljivati gustim oblakom, munjama i gromovima, a završiće se smrću jedinorodnoga sina njegovoga na krstu. Ovim silaskom od sile i svemoći do sopstvenoga poniženja, Bog dokazuje svoje staranje o čovjeku kao staranje ljubavno, i sa brigom o interesu drugoga, tj. o interesu paloga čovjeka.
16.5 Mb
18:01 min.
"...Ovdje se može primijetiti ranije iznijeta istina da Gospod sa starozavjetnim čovjekom razgovara kao sa djetetom. U odnosu na mnogo uzvišeniji i dublji način obraćanja Gospoda Isusa Hrista ljudima u Novom Zavjetu. U Novom Zavjetu dovoljno je reći priču, izreći jednu misao, i već je dat kompletan nauk o Carstvu Nebeskom. U Starom Zavjetu, čovjek se poput djeteta vodi za ruku od predmeta do predmeta, od okolnosti do okolnosti, i kazuje mu se: "Ovdje je toplo, ovdje je hladno, ovdje je plitko, ovdje je duboko". Ili: "Ako vo ubode iznenada, domaćin nije kriv, ali ako je domaćin znao da je vo ubodač, kriv je", i tako dalje, i tome slično, do posljednjih detalja sa pažnjom da se neka okolnost slučajno ne propusti.
Ova iscrpna upozorenja i uputstva, objavljuju bezgraničnost i širinu ljubavi Božije prema palom čovjeku, zbunjenom i obezglavljenom, kojeg je potrebno izvesti na pravi put usavršavanja, postepeno i sa bezgraničnim strpljenjem."
13.7 Mb
14:59 min.
"...Ovdje u Starom Zavjetu, On to radi tako što narod koji je prihvatio njegovu riječ kropi krvlju sa žrtvenika.
Međutim, doba Novoga Zavjeta, novoga saveza sa ljudima, potvrdiće još strašnije svjedočanstvo, svjedočenjem krvlju svoga jedinorodnoga Sina. Ovaj put, kako kaže apostol Jovan na početku svoga Jevanđelja, Riječ Božija, Slovo Božije, kazana u Starom Zavjetu kroz zakone, sada je ta Riječ postala tijelo. Slovo, Logos Božiji Gospod Isus Hristos, svoj boravak među ljudima zapečatio je svojom krvlju, da pokaže da nije sišao u svijet da proslavi sebe, već da pokaže slavu ljudi."
10.4 Mb
11:25 min.
Gubljenje strpljenja znak je nedostatka povjerenja, znak je slabe vjere. Vjera kao izraz nesumnjive vezanosti čovjeka za Boga može oslabiti, ali slika Božija u čovjeku nikada. Ta težnja za Bogom, za nečim Božanstvenim iznad nas samih, nenarušiva je. Upravo iz te težnje, a pri izgubljenoj vjeri u jednoga istinitoga Boga, čovjek neprestano sebi gradi lažne bogove, raznu zlatnu telad.
Nekada to su bila mitska stvorenja ili nebeska tijela, zatim sami vladari, carevi i vođe, potom za božanstvo je proglašavan razum i harmonija koja vlada svijetom,...
